Čitanje knjiga, uništavanje gličeva - dijalozi u igri MiSide
MitaKoliko ti još Mita treba prije nego što se skrasiš?
- Mita
Glupost...
- Mita
Što je s ovim?
- Mita
Dosadan je...
- Mita
Kamo ideš? Stani!
- Mita
[player], što radiš ovdje?
- Mita
Mrzim ovaj ravni svijet.
Odlučio sam otići van od ove 2D stvarnosti, vratiti se u 3D.
Ispružio sam ruku, pokušavajući progurati je u 3D svijet.
Ali… ništa. Prokletstvo! Zašto ne radi?!
...
I čekaj — gdje je prsten? Oj, sranje.
...
...
Stao sam, shvativši da je ovo besmisleno.
Sučelje je bilo neopipljivo, kao da ga zapravo i nije bilo.
Moj jedini izbor bio je vratiti se u dnevnu sobu.
Moram pronaći taj prsten, bez obzira na sve.
Nekako sam ga izgubio, ili je možda bio skriven negdje u ovoj ravnoj dimenziji.
Nije preostalo ništa osim ući u trag lokalnoj Miti.
Imala je prsten, a bez tog artefakta ne bih mogao ništa promijeniti.
Prvo sam se uputio u kuhinju,
gotovo sam proletio kroz vrata zbog žurbe.
Kuhinja je bila još svjetlija od prethodne sobe,
ispunjena poznatim mirisom svježe mrkve.
Ali nema traga 2D Miti.
Izjurio sam, izletio u hodnik i vješto zaobišao sofu - malu prepreku - prije nego što sam se zaustavio kod vrata spavaće sobe.
Glasno su zaškripala kad sam ih s treskom otvorio.
Kako se igra bližila kraju bilo je jasno tko će pobijediti.
Ali iznenada je našu igru prekinulo glasno kucanje na vratima.
Lupanje je postajalo glasnije,
svaki udarac kao da je zatresao pod ispod nas.
Konačno, vrata su se naglo otvorila,
i uletila je Luda Mita u svojoj uobičajenoj,
većoj-od-života formi, zaustavljajući se u središtu sobe.
Ukočio sam se, osjetivši kako blijedim od šoka.
2D Mita izgledala je istinski prestrašena.
Luda Mita nas oboje oštro pogleda i poče govoriti nekim čudnim, gotovo prijekornim tonom:
[player], što radiš ovdje?
Koliko ti još Mita treba prije nego što se skrasiš?
Što je s ovim?
Mrzim ovaj ravni svijet.
Dosadan je...
Glupost...
Kamo ideš? Stani!
Kolači? Ne mogu ih podnijeti! Idemo naribati mrkve, može?
Znam!
Želiš li prsten, čudače?
Pobijedi me u iks-oks-u!
Nacerila se, pomalo dašćući, isplazivši jezik poput psa.
Njezin drski ton i nestašan smiješak bili su učinkoviti.
Lagano sam joj gurnuo ramena da napravim malo prostora između nas.
Vidi, ovo je stvarno važno.
Samo ga predaj — mnogo ovisi o tome.
Zadržao sam glas mirnim i stabilnim,
ali osjećao sam se gotovo smiješno razgovarajući s njom na tako odmjeren način.
Djelovala je nesmotreno, gotovo do nivoa ludila,
i mogao sam osjetiti kako se čudan humor širi u zraku između nas.
Ne diraj me!
Što je uopće toliko važno u vezi ovog prstena?
Jesi li ti nekakav čudak opsjednut prstenjima?
Voliš stavljati prstenje na svoje prste?
Uzvratila je, glasnije nego ikad, njezino izazivanje postajući sve odvažnije.
To je čarobni prsten! Što još trebam objašnjavati? Samo mi ga vrati!
Ti si pravi fanatik prstenja!
Čarobni prsten!
Hahaha!
Puknula je u smijeh, a zvuk je odjekivao oko nas.
Skrenuo sam pogled,
osjećajući se neugodno dok je njezin smijeh postajao sve jači... prijateljski, gotovo.
Zgrabio sam ruku svoje iznenađene 2D prijateljice i pojurio prema izlazu.
Dvorana se čudno izvijala dok smo jurili dugim hodnikom, a glasni koraci iza nas tjerali su nas naprijed.
Ne mogu reći koliko dugo smo trčali,
lupanje u mojim ušima od panike i naprezanja blokirali su sve ostalo.
Jedva sam primijetio da 2D Mita pokušava razgovarati sve dok nije iznenada izvukla svoju ruku iz moje.
Hej! Smiri se, hoćeš li? Nitko nas više ne juri.
Ha? Ah... u redu.
Smjelost joj je nestala s lica, zbog čega je izgledala pomalo tužno, gotovo kao da se želi ispričati.
Zurila je u pod, ocrtavajući male krugove nožnim prstom.
[player], htio si taj prsten, zar ne?
Pa, pošteno si me pobijedio, pa evo.
Vratila mi je prsten na ruku.
Pa, hvala ti. Hoćemo li?
Podigla je pogled i nasmiješila se,
vrpoljeći malo prstima, i reče nesigurnim tonom:
Kamo?
Nemam baš kamo da idem…
Hvala na igranju, čudače!
Vrati se nekad.
Dok je govorila, dogodilo se nešto čudno.
Svijet oko nas se mijenjao, sklopivši se natrag u kuću.
2D Mitin dijaloški okvir je zatreperio i počeo prikazivati frazu koju nisam mogao prepoznati.
Hajde, čudače!
Igrajmo iks-oks!
Ne gubi vrijeme na izlike!
> One vole igre! <
mislio sam u sebi.
U redu, dobro - učinimo to!
Možeš početi! Danas se osjećam velikodušno!
Ja sam napravio prvi potez.
Aha, odao si se! Znam zašto si izabrao iks-ove, a meni ostavio s oks-eve - psihologija! Iks-ovi se rade o zatvaranju, skrivanju stvari, čuvanju tajni. Nervozan si!
I shvaćam; pored nekoga tako prelijepog kao što sam ja, pomislio bi da ćeš jednostavno pasti mrtav! Ili si mislio da su oks-evi samo bolji za mene? Psihologija kaže da me pokušavaš uvrijediti. Oštro, brate — vrlo oštro! Ha ha ha!
Mislio sam da sam napravio pametan potez.
Sviđa mi se ova igra. Ti mali križevi? Misle da mogu sve preuzeti! Ali evo, ja ih mogu upropastiti,
i onda sam kao nekakav heroj! Što? Govorim li nešto čudno? Gledaš me tako specifično... ha ha ha!
Dok je ona nastavila sa svojom glasnom komentaturom, ja sam tiho radio svoje poteze.
To je simbolično! Kao da pokušavaš izbjeći prsten, ali ne ide. Pametan si, zar ne?
Želiš taj prsten, zar ne? Hajde, osvoji ga od mene!
Igrali smo igru, a sa svakim potezom, nastavila se smijati i pričati, a moje su se uši polako navikavale na njezino neprestano brbljanje.
Zasljepljujuća svjetlost padala mi je u oči.
Nisam se mogao pomaknuti, samo sam čekao dok mi se vid ne razbistri.
Jarka ljetna sunčeva svjetlost probijala se kroz prozore poznate prostorije.
Nakon jednog trenutka, omamljenost je malo izblijedila i konačno sam pogledao oko sebe.
Ali čim sam se pomjerio na sjedalu, oštar bol u stomaku natjerao je moje srce da ubrza, praktički lupajući o moju košulju.
Nešto definitivno ni bilo u redu… Jesam li—2D?! Ja sam u 2D verziji?!
...
U glavu mi se uvukla vrtoglava, gotovo zagušljiva tama, pa sam instinktivno stisnuo ruke u krilo, pokušavajući smiriti dah.
Prsa su mi se stezala, kao da me stišće iznutra.
Nakon nekoliko minuta disanje mi se smirilo i napokon sam se usudio razmisliti što dalje.
Sranje, što sad da radim?
...
...
Očajnički pokušavajući sabrati misli, napregnuo sam mozak, tražeći ideje dok mi jedna nije sinula.
Točno — trebao bih se samo vratiti na 3D!
Izaću izvan granica, baš kao što su svi drugi nekada gličali igru!
Mogu i ja to!
Tada, tek što sam zakoračio, niotkuda se pojavila slatka djevojka.
Zamahnula je svojim kratkim kikicama, s nestašnim sjajem u očima,
promatrajući me s nekoliko koraka udaljenosti. Osjećao sam kako sija s uzbuđenjem,
i to mi je stvaralo nelagodu.
> Jasno, ona je prerušeni vrag <
mislio sam.
Smrznuo sam se,
još se nisam naviknuo na te teleportirajuće, paranormalne tipove.
Glasno je izdahnula i zakolutala očima.
To me zbunilo i konačno sam odlučio da ću ja biti taj koji će početi govoriti.
M-Mita?
Suzila je oči u izazovu, a glas joj je odzvanjao sa svih strana.
Pa, tko drugi?
Jesi li vidjeo MNOGE DRUGE DJEVOJKE poput mene?
I to s mojim imenom!?
Praktično se poigravala sa mnom, ponašajući se kao da sam joj na neki način učinio nepravdu ili joj nešto dužan.
Ne bi vjerovala kad bi ti rekao…
Iskreno, ne želim znati s kim se petljaš!
Što ti uopće radiš ovdje?
Ne možeš samo upasti ovdje!
Glas joj je sada bio glasniji,
a svoje riječi isprekidala je mahajući prstom prema meni.
Na tom tankom prstu bio je... prsten. Onaj koji je nekako nestao iz moje ruke.
Vilica mi je zamalo otpala.
Oči su joj zaiskrile, odsjaj trijumfa probio joj se kroz tamne trepavice.
Nije li ovo ono što si ovdje izgubio?
Teško sam progutao i povukao kragnu, osjećajući čvor u svom grlu.
Njezin odvažan glas, u kombinaciji s njezinom divljom žestinom, prožimao me jezom.
Sada sam bio siguran u to - ovo nije bila samo neka djevojka. Bila je sila prirode.
Duboko sam udahnuo i rekao
Stvarno bih cijenio kad bi mi mogla dati prsten... i pokazati mi gdje je izlaz.
Dakle, ovo je tvoja mala drangulija?
Pitala sam se što je to!
Glas joj je odjednom omekšao,
dobijajući razigran i znatiželjan ton.
Osjećao sam se kao da mi se teret skinuo s ramena.
Oluja je prošla i sada je djelovala... gotovo koketno.
Njezino se držanje promijenilo sa žestoke pantere na znatiželjnog mačića.
Trepnuo sam, ali u tom trenutku dvodimenzionalna Mita je nestala, ostavivši na svom mjestu samo prazninu.
Hej?
Viknuo sam iznervirano.